Iskustvo upisa i studija na Harvardu

Luka Kordić je ove godine diplomirao na Harvardu (Class of 2017) pa nam opisuje svoje iskustvo upisa i studija na Harvardu – jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu.

Kad vidite Luku, prvo što će vam zapeti za oko njegov je osmijeh. Doima se vrlo obično, nekako svakodnevno, poput običnog dečka iz kvarta. Svojom pojavom ruši sve predrasude o tome kako zamišljamo studente prestižnih inozemnih škola. Nema sako s grbom Harvarda, nije u bijeloj košulji, ni odijelu, nema aktovku, a ni tablet sa sobom. Čak štoviše, uopće nema mobitel ovdje u Hrvatskoj, a odjeven je poput bilo kojeg prosječnog mladića. No, uvjeravamo vas da nema ničeg prosječnog u vezi Luke. On je jedan od rijetkih s ovih prostora, koji je uspio upisati Harvard. Je li oduvijek znao što želi i je li put do Harvarda bio lagan, ispričao nam je jedno jutro u Zoni znanja.

ZZ:  Možeš li nam se predstaviti? Tko je zapravo Luka Kordić?

LK: Imam 24 godine, upravo sam završio smjer statistike na Harvardu. Osnovnu i srednju školu sam završio u Zagrebu. Išao sam u OŠ Savski gaj, a nakon toga u Prvu gimnaziju u Zagrebu. Prosjek ocjena u srednjoj školi mi nije bio sjajan, bio je 4,6. Imao sam dosta četvorki, čak sam jednom imao i trojku iz kemije, ali sam zato osvajao medalje na osam državnih natjecanja (iz povijesti, geografije, hrvatskog i filozofije). U slobodno vrijeme se bavim sportom (košarka, stolni tenis, nogomet) i učenjem stranih jezika.

ZZ: Tvoje školovanje i interesi slični su većini naših srednjoškolaca, no ti si se ipak, za razliku od većine odlučio na studij u Americi, i to baš na Harvardu. Kako to?

LK: Na prijavljivanje na američka sveučilišta odlučio sam se u 7. mjesecu 2012. nakon što sam pročitao članak o tome kako se Domagoj Babić godinu dana ranije upisao na Princeton. Odlučio sam se fokusirati na Ivy League Colleges jer su osim fantastičnog obrazovanja nudili i potpunu financijsku pomoć, koja je bila nužan uvjet za moj studij. Ovisno o sveučilištu, moguće je imati pokriveno između 95 i 100% ukupnih troškova života i studija.

ZZ: Ok, dakle ideja se rodila i što su bili tvoji daljnji koraci?

LK: U to vrijeme nisam znao da postoji mjesto kao Zona znanja gdje bi mogao dobiti bilo kakvu pomoć oko usmjeravnja, tako da sam koristio internet za dobivanje svih informacija. Iako je u mom slučaju sve dobro prošlo, ovakav pristup ne bih savjetovao budućim kandidatima jer je lako moguće napraviti greške koje mogu utjecati na admission, odnosno odluku o tome hoćeš li biti primljen. Vjerojatnost za to višestruko se smanjuje ukoliko vam prijavu rade profesionalci, koji se time bave na dnevnoj bazi. Vjerujte mi, ipak sam završio statistiku na Harvardu. (smijeh)

ZZ: Kako je tekao tvoj proces priprema za upis?

LK: U osmom mjesecu sam počeo istraživati odgovore na pitanja poput onih kako napisati dobar esej, ili kako pronaći “prave” profesore za pisanje preporuka i sl. No ipak, za razliku od onog što ja smatram subjektivnim dijelom aplikacije (preporuke, eseji, intervjui…), smatrao sam da prvo moram osigurati “objektivni” dio, odnosno, postići dobre rezultate na standardiziranim testovima.

ZZ: Što je konkretno tebi značilo imati – dobre rezultate?

LK: Budući da nisam imao bajan prosjek – u vrlo zahtjevnoj Prvoj Gimnaziji, znao sam da moj ACT rezultat mora biti fantastičan. Budući da sam se prijavio na Early Action (tzv. rana prijava, čiji je rok 1.11., a može se izabrati samo jedan college; u slučaju pozitivnog odgovora student već oko 15.12. može biti gotov s cijelim procesom upisa), morao sam već u 10. mjesecu polagati test, te sam se počeo pripremati 3 tjedna prije ispita.

ZZ: To je prilično kratak rok za pripremu, zar ne?

LK: Da, 3 tjedna je jako kratak rok za pripremu, ali moram napomenuti da meni jako leži ta vrsta testova. Baš mi dobro idu, tako da ja sigurno nisam tipičan primjer. A i ja sam ipak jednu godinu nakon srednje škole proveo na PMF, gdje sam studirao geografiju, za razliku od ostalih koji testove polažu u 3. ili na početku 4. razreda srednje škole. Možda sam bio i motiviraniji od nekog tko je tek završio srednju školu.

ZZ: Što ti je bilo najteže?

LK: Najteže mi je bilo “reprogramirati” mozak da brže radi jer je test napravljen tako da kandidat ima izuzetno malo vremena za razmišljanje, primjerice, matematička sekcija ima 60 pitanja, koje je potrebno riješiti za 60 minuta, što znači da je doslovno svaka sekunda važna. Naučiti zadržati maksimalan fokus tijekom skoro 3 i pol sata je definitivno bio najteži dio priprema.

ZZ: Za upis nije dovoljno položiti samo SAT ili ACT. Koje si dodatne testove polagao?

LK: Tako je, za Ivy League je potrebno položiti i SAT Subjects testove, pa sam i to pripremao. Potreban je i TOEFL, no nisam imao dovoljno novaca, obzirom da se polaganje svakog od testova plaća, tako da ga ja nisam polagao.

ZZ: Kakvi su bili rezultati?

LK: Solidni. Dobio sam 32 na prvom pokušaju iz ACT-a, 790 i 730 Na SAT Subjects testovima iz US History-a i Španjolskog. 32 boda na ACT je na mom roku bio 98 percentil što znači da je samo 2% studenata imalo bolji rezultat, ali ipak nije bio dovoljno dobar rezultat jer nisam uspio upasti na Early Action. Najvjerojatnije zbog mog srednjoškolskog prosjeka. Daljni koraci su bili jasni, zagrijao sam stolicu te dobio 35 na drugom ACT-u, samo jedan bod manje od savršenog rezultata. Budući da je moj novi rezultat bio u 99,7 percentilu, na kraju je to bilo dovoljno da upadnem na Harvard.

ZZ: Nakon toga je stiglo pismo s Harvarda?

LK: Osjećaj kad sam pročitao acceptance letter od Harvarda je bio najbolji na svijetu. Znam da sam cijeli dan napeto očekivao odluku. 28.3.2013. u 22:56, obuzeo me val emocija od euforije i ponosa do zahvalnost i olakšanja. U tom trenutku je svo odricanje i trud dobilo smisao te sam odmah znao da mi se život nepovratno promijenio nabolje.

Činjenica da zbog ne položenog TOEFL- a nisam upao ni na jedan od ostalih, manje selektivnih Ivy League collegea, učinila je sve jos slađim i na neki način jednostavnijim, budući nisam trebao donositi nikakve teške odluke oko izbora. Kasnije su mi kolege pričali, kako ih je izbor između primjerice Stanforda, Harvarda i Yalea učinio anksioznim te da je upasti na više fantastičnih sveučilištna na neki način stresno, jer si primoran donijeti odluku za koju ne znaš je li dobra.

ZZ: Dobio si stipendiju, što je bio uvjet za mogućnost studija u SAD-u?

LK: Da, dobio sam punu stipendiju koja je iznosila oko 63 tisuće dolara godišnje te je pokrivala školarinu, smještaj, hranu, avionske karte 2 puta godišnje, što mi je omogućilo da svaki Božić provedem 5 tjedana kod kuće u Zagrebu. Ta stipendija je značila da uopće ne trebam brinuti o financijama.

ZZ: Je li uobičajeno dobiti punu stipendiju?

LK: Svaki student čija obitelj ima kombinirano manje od 65 tisuća dolara godišnje (u tu kategoriju spada velika većina obitelji iz RH), može očekivati punu financijsku pomoć od većine Ivy League ili sveučilišta kao što su MIT, Stanford, Duke ili Berkeley.

ZZ: Što zapravo znači studirati na Harvardu?

LK: O studiranju na Harvardu bi mogao pričati danima. Ukratko, sistem je miljama bolji od našeg u Hrvatskoj i to iz više razloga:

1) Ne postoji usmeno ispitivanje. Sve zadaće, eseji i ispiti su isključivo u pisanom obliku kako bi se eliminirala ikakva potencijalna pristranost profesora prema pojedincima. U tom smislu je sistem dobar jer je ocjenjivanje puno transparentnije, te unaprijed znaš što možeš očekivati.

2) Zadaće su normalna stvar. Više-manje svi STEM predmeti imaju redovite zadaće što u potpunosti onemogućava kampanjsko učenje, te zbog toga ogromna većina studenata prolazi sve predmete. Sve ispod ocjene B se smatra lošim te kontinuirani rad i bolje usvajanje materijala znači bolju pripremljenost za ostatak studija i kasnije za tržište rada.

3) Studenti svaki semestar sami biraju apsolutno sve predmete. Naravno, postoje različiti uvjeti koji se moraju zadovoljiti da bi student dobio major (glavni predmet) iz određenog područja. Primjerice, ako studirate engleski jezik, morate imati minimalno 12 predmeta s tog područja, odnosno izbrati predmete na tom odsjeku, ali imate mogućnost birati predmete koji uopće nisu vezani za ono što studirate. Primjerice, predmeti poput Ancient Navigation, Science and Cooking ili Public Speaking su sasvim normalna stvar, te se studentu pruža mogućnost učiti o stvarima na koje inače ne bi ni pomislio. To je, po mom mišljenju, najbolja stvar u američkom akademskom sustavu općenito.

ZZ: Kako je organizirana nastava?

LK: Predavanja se odvijaju 2 (utorak i četvrtak po sat i pol) ili 3 puta (ponedjeljak srijeda i petak po sat) tjedno. Ima i iznimaka, primjerice, predavanja iz jezika su svaki dan po sat vremena, kako bi student mogao uz svakodnevnu izloženost što prije svladati jezik. Uz predavanja postoje i sekcije gdje Teaching Fellows vode diskusiju ili odgovaraju na pitanja vezana za predavanja koja vode profesori. TF-ovi su najčešće Graduate studenti koji su na putu da dobiju PhD, ali nerijetko su to i Undergrads odnosno studenti dodiplomskih studija.

ZZ: Koliko ti se sam studij čini zahtjevnim?

LK: Studij je zahtjevan ovisno o glavnom smjeru koji izabereš i tvom odabiru predmeta. Čista matematika je sama po sebi mnogo teža od politologije. Teoretski je moguće završiti Harvard i uz minimalan trud (dosta ljudi odabiru taj način), a moguće je i raditi zadaće 60 sati tjedno i ne imati nikakav društveni život. Sve ovisi o pojedincu.

ZZ: Sve u svemu, je li studij na Harvardu bio ono što si očekivao?

LK: Da, bilo je sukladno mojim očekivanjima od najprestižnije obrazovne ustanove na svijetu. Mislim da sam mogao napraviti neke bolje odluke sto se tiče odabira predmeta i opterećenja poslom, ali to je nešto što većina studenata kaže. Zapravo su sve informacije o svim predmetima dostupne na internetu, kao i ocjene profesora, TF-ova, zahtjevnosti materije, vremena potrebnog za učenje itd. Što se više vremena uloži u odabir predmeta za semestar, to je veće zadovoljstvo studiranjem.

ZZ: Odakle su bili tvoji kolege?

LK: Moji su kolege bili iz svih dijelova svijeta i Amerike, te je bilo pravo zadovoljstvo družiti se s njima i učiti o njihovim kulturama i običajima. Smatram da je mnoštvo prijatelja i poznanika koje sam upoznao najbolja stvar koja mi se dogodila u Americi, te je uistinu blago znati nekoga u skoro svakoj zemlji na svijetu. Mnogo ljudi me dosad posjetilo u Hrvatskoj i su svi redom oduševljeni prirodom i znamenitostima.

ZZ: Što bi izdvojio kao nešto što možda nisi očekivao vezano uz studij?

LK: Neobična je činjenica da se gotovo svi studenti na neki način srame reći da studiraju na Harvardu jer to najčešće povlači razgovor u smjeru divljenja prema tvom uspjehu, što je, paradoksalno, dosta neugodno, ili otvara temu elitizma koji im je to omogućio. A u stvarnosti ništa od toga nije točno, dosta velik broj studenata, uključujući mene, dolazi iz obitelji skromnih primanja i sve su samo ne pripadnici elita ili nečeg trećeg. Većina nas je zbog toga u situacijama upoznavanja s drugim ljudima izbjegavala spominjanje Harvarda, što je, iz mog iskustva, vodilo prema opuštenijem tonu razgovora. Zvuči pomalo čudno, zar ne?

ZZ: U ime naših čitatelja ti hvala na ovom doista detaljnom opisu. Vjerujemo da si svojim iskustvom pomogao svima koji nisu sigurni bi li studirali u inozemstvu. Za kraj, imaš li neki savjet za one koji žele tvojim stopama?

LK: Vjerujte u sebe i dajte sve od sebe da ostvarite svoj san. No ipak, nemojte, kao ja, toliko riskirati i sva jaja staviti u jednu košaru. Danas je teže nego ikad upisati neki od prestižnih fakulteta u Americi, te je osim fantastičnih razultata i ostvarenja u akademskim natjecanjima, sportu i/ili vannastavnim aktivnostima, potrebna i određena doza sreće. Budite realni, napravite popis svojih Dream škola (gdje biste bili (pre)sretni da studirate), Safety škola (gdje bi ste se mogli zamisliti ako ne upadnete na Dream školu) te opcija u Hrvatskoj/Europi gdje možete studirati ako nijedna od gornjih dviju opcija ne uspije. Sretno!